Obiteljsko nasilje

Nasilje u obitelji je osobni, obiteljski i društveni problem. Država ima pravo i obvezu poduzeti posebne mjere da bi spriječila nasilje odnosno smanjila i olakšala njegove posljedice.

Nasilje u obitelji možemo odrediti kao skup ponašanja čiji je cilj kontrola nad drugim osobama upotrebom sile, zastrašivanjem i manipuliranjem. Takvo određenje nasilja može se primijeniti na najčešće oblike nasilja u obitelji – tjelesno zlostavljanje, emocionalno zlostavljanje, seksualno zlostavljanje i materijalno ili radno iskorištavanje. Seksualno zlostavljanje je jedno od najviše traumatizirajućih iskustava u životu žene. Svim oblicima nasilja najčešće su izloženi u obitelji djeca, žene i starije osobe.

Nasilje u obitelji uvijek pretpostavlja zloupotrebu moći u odnosima koji se temelje na nejednakosti.

Svijest o razornim učincima i potrebi sprečavanja nasilja u obitelji počela se razvijati tek u drugoj polovici 20.stoljeća. Od ranih 60-ih godina, kad je „otkriven“ problem zlostavljane djece (Kempe i sur., 1962.), područje izučavanja nasilja u obitelji postaje sve opsežnije i složenije. Početkom 70-ih počelo se ozbiljnije istraživati nasilja nad ženama i nasilje u partnerskim odnosima, 80-ih godina u žarištu zanimanja stručnjaka je seksualno zlostavljanje djece, a početkom 90-ih godina počinje se proučavati nasilje nad starijim osobama u obitelji.

Porast nasilja u obitelji povezan je s porastom nasilja u društvu.

Oba partnera mogu biti izložena nasilju u obitelji, međutim, istraživanja pokazuju da je žena deset puta češće žrtva nasilja nego muškarac.

Izloženost nasilju među roditeljima utječe na ponašanje, doživljavanje, uvjerenja i stavove djece.

Nasilje u obitelji je problem koji se mora rješavati interdisciplinarno, uvažavajući doktrinu i kodekse svake uključene struke, suradnja stručnjaka iz različitih sustava je nužna.